Davor Šuker

Davor Šuker (Osijek, 1. siječnja 1968.), bivši hrvatski nogometaš. Igrajući na mjestu napadača, Šuker je bio planetarno popularan i jedan od najboljih napadača 90-ih godina. I danas je velikom broju zemalja na svijetu prva asocijacija na riječ Hrvatska, uz more, upravo Davor Šuker.

Biografija [uredi]
Karijeru je započeo 1984. u rodnom mu Osijeku, igrajući za prvoligaša NK Osijek. U Osijeku je odigrao skoro 100 utakmica i postigao 40 golova. Uslijedio je prelaz u redove jačeg hrvatskog kluba NK Dinamo. Iako je tamo ogovaran da se malo zalaže u igri i podosta je spor, uspio je zabilježiti sjajne rezultate s klubom i 1991. godine otišao je u španjolsku Primeru, u Sevillu. U tom je gradu i klubu proveo sljedećih 5 godina i u tom razdoblju postao ikona kluba, zabivši 76 pogodaka u 153 nastupa. Prije europske smotre 1996. u Engleskoj kupio ga je veliki Real Madrid. Tamo je Šuker osvojio naslov prvaka Španjolske 1997., pa onda i Ligu prvaka 1998. Tu godinu pamtit će i po Svjetskom prvenstvu u Francuskoj gdje je sa 6 golova u 7 utakmica odveo svoju zemlju do 3. mjesta u svijetu, dok je on sam dobio nagradu Zlatna kopačka koja se dodijeljuje najboljim strijelcima Svjetskog prvenstva, Srebrna lopta za drugog najboljeg igrača Svjetskog prvenstva i Brončani trofej FIFA za treće mjesto u izboru igrača sezone prema glasovanju izbornika svih svjetskih reprezentacija. Te godine je dvostruki dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" i kao pojedinac i kao član stožera reprezentacije.
Završetkom španjolske epizode karijera mu je poprimila drugačiji oblik. Kako je već ušao u 30-e, počeo je brže mijenjati klubove. Tako je bio nakratko u Arsenalu, pa je uslijedio West Ham United, zatim 1860 München. Na Europsko prvenstvo 2000. godine Hrvatska se nije uspjela plasirati, nastavljajući "prokletstvo" svjetske bronce koje je prije Hrvatske započela Bugarska, a nakon toga nastavila Turska. Na Mundialu 2002. putovao je s hrvatskom reprezentacijom, ali je odigrao tek 64 minute u porazu od Meksika, što mu je bio i posljednji nastup za izabranu vrstu.
Debi u kockastom dresu zabilježio je protiv Rumunja. U reprezentaciji je u 69 utakmica postigao 45 pogodaka i time postavio teško dostižan rekord. Prvi mu pratitelj Darijo Srna s 28 golova manje. Šuker pamti i nastupe u plavom dresu Jugoslavije. Bilo je to 1991., a odigrao je 2 utakmice i postigao 1 gol. Prije toga nastupao je u mlađim reprezentativnim kategorijama tadašnje države, a između ostalog i na završnicu Europskog U-21 prvenstva u Rusiji, gdje je jugoslavenska U-21 reprezentacija, izgubivši u finalu od domaćina, osvojila 2. mjesto, a Davor Šuker je proglašen najboljim igračem Prvenstva.

Zanimljivosti [uredi]
Nakon okončanja karijere osnovao je akademiju Davor Šuker Soccer Academy u Zagrebu.
Neko se vrijeme bavio i karijerom velikog hrvatskog talenta Nike Kranjčara.
Legendardni Pelé uvrstio ga je u svoj popis 125 najboljih nogometaša svih vremena.
Podrijetlom je Davor Šuker, kao Robert i Niko Kovač, iz Livna (Hercegbosanska županija, BiH). Ivan Šuker, ministar financija Republike Hrvatske, je rodom iz istog sela (Lištani) kao i Davorov otac.
U studenom 2008. proglašen je počasnim građaninom rodnog Osijeka.

Boban

Zvonimir Boban (Imotski, 8. listopada 1968.), hrvatski nogometaš
Legendarni kapetan i igrač hrvatske nogometne reprezentacije. Igrao je u sredini terena, u dresu s brojem 10. Uz Roberta Prosinečkog i Aljošu Asanovića Boban je najbolji vezni igrač kojeg je Hrvatska ikad imala.
Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" kao član reprezentacije 1998. i osobno 2002.

Klupska karijera [uredi]
Igrao za klubove:
Dinamo Zagreb (1985.-1991.),
A.S. Bari (1991-1992),
AC Milan (1992-2001.),
Celta Vigo (2001-2002).
Većinu klupske karijere proveo je AC Milan, s kojim je 1994. godine postao prvak UEFA-ine Lige prvaka, te je također osvojio 4 naslova prvaka Italije. Zbog svog iznimnog doprinosa u uspjesima AC Milana, proglašen je najboljim stranim igračem u povijesti kluba. Veliku popularnost i nogometnu veličinu Zvonimira Bobana, najbolje pokazuje veličanstveni, vjerojatno i najveći, oproštaj od nogometa 7. listopada 2002. na Maksimiru, kada je Boban okupio mnoge nogometne legende, a prepun stadion uzvikivao njegovo ime.

Reprezentativna karijera [uredi]
Član jugoslavenske i hrvatske nogometne reprezentacije za koju je nastupio 51 utakmicu i postigao 12 golova.
Najbolji igrač juniorskog svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu.
Vodio vatrene kao kapetan na EP u Engleskoj 1996.. i do trećeg mjesta na SP 1998. u Francuskoj.

Zanimljivosti [uredi]
Nije prošao zahtjeve Hajdukovih skauta - nije im kao igrač puno obećavao i "imao je pretanke noge".
Poznat po "domoljubnom" skok-udarcu na jugo-milicajca, braneći Dinamova navijača od premlaćivanja, dok su u isto vrijeme navijači Crvene zvezde nekažnjeno divljali po stadionu na Maks

Miroslav Ćiro Blažević

Blažević je, prema osobnom priznanju, s trenerskom karijerom započeo vrlo rano, budući je bio sasvim prosječan nogometaš. Njegova karijera nogometaša započela je u Švicarskoj. Prvo mjesto trenera bilo je na čelu NK Vevey (1963.-1967.), zatim je bio trener NK Sion (1967.-1972.) u kojem je nekoć i sam igrao. Slijedi Lausanne-Sport (1973.-1974.) i švicarska nacionalna vrsta (1975.-1976).
Godine 1979. Blažević se vraća u nekadašnju Jugoslaviju, na čelo HNK Rijeka. Godine 1980., nakon osvajanja solidnog 10. mjesta u tadašnjoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Blažević preuzima vodstvo NK Dinamo, jednog od četiri najjača tima bivše Jugoslavije (ostala tri tima su bila Crvena Zvezda, Partizan i Hajduk). Nakon sasvim prosječne prve sezone (petog mjesta), 1982. godine Ćiro postaje legendom kada s Dinamom osvaja Prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Ovaj uspjeh imao je i političku dimenziju. Dinamov uspjeh i euforija koja je uslijedila ocjenjena je katalizatorom hrvatskog nacionalizma, koji komunistički režim tadašnje Jugoslavije nije tolerirao.
Sljedeće godine, Dinamo osvaja Kup Jugoslavije i vodi dugačku bitku s Partizanom i Hajdukom u Prvenstvu. Godine 1983. Partizan osvaja Prvenstvo, a Blažević napušta Dinamo. Blažević je tvrdio da je bio primoran otići jer su mu prijetili uhićenjem kao jednom od vodećih hrvatskih nacionalista. Mnogi su to nazvali samoreklamiranjem, budući da Ćiro tada nije bio omiljen u nogometnim krugovima.
Blažević se vraća u Švicarsku i 1984. s Grasshopperom iz Zuricha osvaja Prvenstvo Švicarske. Nakon toga nakratko trenira grčki PAOK Thessaloniki (1985). Godine 1986. Ćiro se ponovno vraća u Jugoslaviju, ovog puta na Kosovo, preuzima NK Priština, koji dovodi u Prvu ligu, čime opet postaje narodnim herojem, ovog puta među kosovskim Albancima.
Isti godine postaje trenerom Dinama iz Zagreba, po drugi put. U tom periodu, s Dinamom ne pravi nikakav značajniji rezultat i stoga napušta mjesto 1988. Sljedeći tim je francuski Nantes, gdje je bio do 1990. godine. Ovaj period ostat će zapamćen po sumnjama u namještanje utakmica koje je rezultiralo odlaskom u zatvor visoko pozicioniranih nogometnih dužnosnika, kao što je Bernard Tapie.
Devedesetih, s hrvatskom nezavisnošću, Ćiro se pridružuje Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), postaje velikim štovateljem predsjednika Franje Tuđmana, te njegovim bliskim prijateljem. Po treći put postaje trenerom i predsjednikom Dinama (tada pod imenom NK Croatia). Godine 1993. osvaja Prvenstvo Hrvatske, a 1994. Kup Hrvatske. Nakon toga ponovno napušta svoj omiljeni klub zbog obveza vođenja hrvatske nacionalne vrste.
Pod Ćirinim vodstvom reprezentacija Hrvatske igrala je svoje prve kvalifikacije za Prvenstvo Europe, osvojila prvo mjesto u grupi, ispred Italije i direktno se kvalificirala na Euro 96 u Engleskoj.
Hrvatska je prošla prvo kolo pobijedivši Tursku i tadašnje prvake, reprezentativce Danske, ali je izgubila od Portugala i suočila se u četvrtfinalu s Njemačkom. Njemačka je pobijedila s 2-1 i na kraju osvojila Prvenstvo. Ćiro i reprezentativci Hrvatske optuživali su švedskog suca Leif Sundella za pristranost u suđenju, tvrdeći da je sudio u korist Njemačke.

Miroslav Blažević za vrijeme SP 1998. sa kapom francuskog žandara, koji ju je tijekom prvenstva nosi u znak solidarnosti s žandarom Danielom Nivelom, kojeg su njemački huligani pretukli metalnim šipkama.
Velike stvari su tek bile ispred Hrvatske. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, Hrvatska reprezentacija je osvojila drugo mjesto u grupi, odmah iza Danske.
Godine 1998. reprezentacija Hrvatske bila je sastavljena od igrača koji su igrali po europskim klubovima, kao npr. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić, a Ćiro ih je odlično vodio. U Francuskoj su postigli najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. U poluzavršnici Hrvatska je izgubila od domaćina Francuske (1-2). Za treće mjesto igrala je s Nizozemskom (2-1). Ćiro je ponovno postao nacionalnim herojem. I proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.
Ostali dio njegova vremena provedenog na mjestu izbornika reprezentacije nije bio tako uspješan. Hrvatska se nije uspjela plasirati na Euro 2000, zauzela je treće mjesto u grupi, iza Jugoslavije i Irske. Ćiro je ostao na mjesto izbornika i započeo gradnju novog tima, s mladim igračima za Svjetsko prvenstvo 2002. Međutim, nakon samo dvije odigrane kvalifikacije, Ćiro je primoran na ostavku u jesen 2000.
Zahvaljujući postignutom uspjehu iz 1998. Ćiro prihvaća ponudu iranskog nacionalnog tima. Nakon što se Iran ne uspijeva kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 2002, Ćiro se vraća u Hrvatsku. Prvo spašava NK Osijek od ispadanja, a zatim ponovno vodi Dinamo. U svom četvrtom vođenju Dinama, tim osvaja Hrvatsko prvenstvo 2003., ali iste godine Ćiro ga napušta nakon sukoba sa starim prijateljem, Zdravkom Mamićem, dopredsjednikom Dinama.
Nakon toga Ćiro vodi nekoliko mjeseci slovenski NK Mura, a zatim NK Varteks, s kojim ostaje do kraj sezone. Tada objavljuje da će trenirati Hajduk iz Splita u 2005/2006.
Desetljećima je Ćiro izražavao želju da trenira splitskog Hajduka, ali mnogi navijači su izražavali sumnju budući je to stari rival Dinama. Pa ipak, Ćirin dolazak u Hajduk 2005. godine podijelio je navijače kluba, s dijelom onih koji su u Ćiri vidjeli čudotvorca koji klubu može vratiti staru slavu. Očekivanja nisu ispunjena, i klub je pod Ćirinim vodstvom, a i vodstvom narednih trenera te sezone, igrao očajno. Odmah je neslavno eliminiran iz europskog natjecanja ( Debreceni VSC 0:3, 0:5 ), a nakon još nekoliko kola u 1. HNL, 18. rujna Ćiro je napustio klub.
Nakon Hajduka vratio se u Švicarsku gdje je njegov povratak bio dočekan s oduševljenjem. Vodio je tada Neuchâtel Xamax koji se borio za ostanak u ligi. Iako ga je Ćiro podigao sa posljednjeg mjesta i uspio dovesti do nekoliko velikih pobjeda protiv Basela i Züricha, poraženi su u dodatnim kvalifikacijama od Siona, te ispali iz lige. Svejedno, tamo Blaževića i dalje pamte kao vrlo dobrog trenera.
Vratio se opet u Hrvatsku, ovaj put u NK Zagreb, s čijom mladom momčadi u svojoj prvoj sezoni bilježi izvanredne rezultate, no u Europi ispada iz Intertoto kupa već na prvoj prepreci ( albanska Vllaznia ). Nakon odlaska Vrdoljaka i Mandžukića Zagreb kreće sa nešto slabijim igrama, ali Ćiro svejedno uživa veliko povjerenje predsjednika kluba do kraja sezone kada završava šesti. Oprašta se pobjedom protiv Hajduka i napušta trenersku klupu kluba.
Miroslav Blažević je jedini u povijesti koji tri puta dobio Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar":
1998. godišnja nagrada za pojedince
1998. godišnja nagrada za momčadi kao član reprezentacije.
2007. nagrada za životno djelo

Političke ambicije [uredi]
Ćiro je bio član HDZ-a u doba predsjednika Tuđmana. S novim HDZ-om pod vodstvom Ive Sanadera Ćiro nije zadovoljan. Stoga je odlučio kandidirati se na predsjedničkim izborima kao neovisni kandidat.
Izborna predviđanja su pokazivala da je naklonost birača Ćiri 1-2%, međutim, u konačnici Ćiro je osvojio 17.847 glasova (0,80%) i eliminiran je već u prvom izbornom krugu.

Goran Milić

ZA GORANA MILIĆA, nagrađivanog novinara i jednog od najomiljenijih televizijskih likova, kažu da je veliki profesionalac. Iako je teško definirati što taj pojam točno obuhvaća, s obzirom da je tom titulom svojedobno ukrašavan i zloglasni Obrad Kosovac, za početak bi se moglo reći što pravi novinarski profesionalac ne radi: ne reklamira votku u središnjem Dnevniku.
To je prva stvar, a zatim bi se moglo nabrojati još barem desetak stvari: ne proglašava pripadnike podzemlja uglednim biznismenima, ne reklamira poduzetnike, ne potuca se po velikim kompanijama prodajući svoju knjigu, ne piše ucjenjivačka pisma Bernieju Ecclestoneu, ne naziva gledatelje "budalama blesavim" izravno u eter, ne traži da mu HTV kao jednom od najbolje plaćenih novinara riješi stambeno pitanje, ne spominje velike osiguravateljske tvrtke kao sponzore svojih putovanja, ne vodi svog sina na putovanja na račun matične kuće, a ne proziva ni svoje kolege da imaju preveliku plaću za ono što rade.
I da nekima bude srce na mjestu, spomenimo još jednu stvar koju novinarski profesionalci ne rade: ne proglašavaju ulazak JNA u Vukovar njegovim "oslobođenjem", naročito ako se par godina kasnije zdušno angažiraju u hrvatskom paraobavještajnom glasilu, kao što je bio tjednik Panorama.
Mit o Miliću kao profesionalcu ne smije se na HTV-u dovoditi u sumnju
Eto, Gorana Milića može se svakako titulirati, ali vrlo teško "profesionalcem". Osim ako se tim pojmom ne opisuje novinar koji svoje novinarsko znanje stavlja u funkciju ostvarenja osobne koristi i zarade, nauštrb izvještavanja i služenja matičnoj kući i gledateljima. Gorana Milića gledatelji vole, iako on sam o televiziji i ljudima koji se na njoj informiraju nema baš dobro mišljenje. Vole ga i novinarske kolege, koji su mu prije par godina u izboru za novinara godine dali prednost u odnosu na Feralova Dragu Hedla, inicijatora slučaja Branimira Glavaša. Vole ga i nadređeni urednici, jer smatraju da je "gledan, zanimljiv, zabavan i životan". A "profesionalan"? Ovisi u kojem smislu.
Urednici HTV-a godinama okreću glavu od onog što Gorana Milića čini profesionalcem u pogrdnom smislu. Oni često naglašavaju originalnost njegovih televizijskih reportaža, ležernost nedjeljnog Dnevnika, gledanost tjednog magazina. Takav mit o Miliću ne smije se dovoditi u sumnju, isticanjem nekih ne baš profesionalnih stvari: šlampavih reportaža, zbunjenog čitanja s papira, arhaičnosti i sterilnosti emisija, besramnog podilaženja gledateljskim masama... A o prodavanju televizijskog prostora da se i ne govori. Goran Milić postao je televizijska institucija - ali i institucija prikrivenog oglašavanja.
Ogromnu popularnost u javnosti Milić ne zaslužuje toliko svojim novinarstvom, koliko pojavom
Ogromnu popularnost u javnosti Milić ne zaslužuje toliko svojim novinarstvom, koliko pojavom, osobnošću i pristupom publici. On je slavna osoba, a ne slavni novinar. Na izboru HND-a za novinara godine on je definitivno nagrađen za popularnost, a ne za novinarsko umijeće. A takvi likovi danas diktiraju uvjete na javnoj televiziji i otporni su na sve kritike. Milić je za to najbolji primjer. S jedne strane, novinar s diplomatskim pedigreom, obrazovanjem i znanjem jezika, s neospornim novinarskim iskustvom, s karijerom od koje bi mogao mirno živjeti, a s druge strane, novinar na rubu etičnosti, grebator za plaću i stan, sitni žicar koji gura svoju knjigu velikim kompanijama, nudeći im pritom vjerojatno i poneku protuuslugu u svojim emisijama,
Milićevi sukobi interesa na HTV-u ne mogu se nabrojati na prste dvije ruke: sjetimo se priloga s plakatom VIP-a u pozadini, zbog kojeg je Miroslav Šafer otišao s HTV-a, zatim prečestih gostovanja Tomislava Horvatinčića u Brisanom prostoru, predstavljanja Blaža Petrovića kao uglednog poduzetnika, afirmiranja poduzetnika Ante Kapetanovića koji je devastirao Brač, priloga o povratku fiće zbog čega je čak i opomenut, osiguravateljske kuće koja je potpisana pod njegove reportaže iz Njemačke, sjetimo se i desetina tisuća eura dnevnica za putovanja... Svakom drugom novinaru odavno bi se uručila radna knjižica ili bi se barem bio uklonjen s ekrana. U ovoj Hrvatskoj i na ovakvoj Hrvatskoj televiziji Goran Milić je neprikosnovena zvijezda. I pritom veoma dobro plaćena.
Miliću, a kolika je tvoja plaća?
Beskrupuloznost u iznuđivanju boljeg statusa Milić je najbolje demonstrirao kad je u jednom intervjuu prozvao kolegu Aleksandra Stankovića zbog prevelike plaće, čak i javno otkrivši iznos inače povjerljivog ugovora. Međutim, svoju plaću još nije otkrio.
Jedan od najbolje plaćenih ljudi na Prisavlju u gotovo svakom intervjuu kukao je zbog neriješenog stambenog pitanja, apelirao na HTV da mu ustupi jedan od njegovih stanova, pa su mnogi čak i gostovanja Tome Horvatinčića u Brisanom prostoru dovodili u vezu s Milićevim "skućivanjem". Mnogi djelatnici HTV-a koji su odavno, s puno manjim plaćama, digli kredite i kupili stanove, pitaju se zbog čega to ne učini i njihov dobro plaćeni kolega Milić? Uz sve mogućnosti ekstra zarade, sigurno bi mu bilo lakše otplaćivati ratu.
Zanimljivo je kako je Milić u jednom intervjuu objasnio kako dolazi do novca. "Kad nešto fulam s novcem", kaže on, "uvijek pomislim za koliko sati ili dana rada to mogu nadomjestiti. I onda napišem neku knjigu, članak, održim predavanje, moderiram okrugli stol. Kad nadoknadim izgubljeno, odmah se smirim". Možda se smirio i nakon razgovora s vlasnikom votke u Cannesu. Ili nakon puštanja u prilogu Ive Pukanića, vlasnika visoke novinarske škole u kojoj Milić dodatno zarađuje.
Blamaža s Berniejem Ecclestoneom
Teško je sjetiti se koji je istaknuti novinar HTV-a doživio takvu blamažu kao Goran Milić s pismima Bernieju Ecclestoneu. Postavljajući se kao zaštitnik kolegice Srebrenke Herold Mijatović, koja je u vidno alkoholiziranom stanju pala na stepenicama Ecclestoneove jahte, Milić je vlasniku Formule 1 pisao pisma i zvao ga telefonom. "Kazao mi je da mi želi pomoći jer stvari mogu krenuti vrlo loše po mene, loše za mene u Hrvatskoj, loše za moj imidž", jadao se suprug Slavice Ecclestone hrvatskim medijima, nazivajući Milićeve "usluge" čistom ucjenom. Milić, međutim, nije spominjao konkretne novčane iznose, samo je tražio financijsku kompenzaciju za nesreću na jahti.
O tome su hrvatski mediji mjesecima brujali, ali Miliću to nitko nije uzeo za zlo. Ni njegovi šefovi, a ni vjerna publika za koju Milić sam kaže da ionako "pamte samo jednu vijest u Dnevniku". Kratko pamćenje oduvijek je bilo Milićev adut. Kad se sve zaboravi, ostaje samo dojam. A Milić je u tome uvijek bio dobar.
Milić je dovoljno mudar da se ne da navući na neku od visokih funkcija na Prisavlju. Njegovim imenom licitira se pri svakoj kadrovskoj rošadi, ali on se svaki puta elegantno izvuče. "Rano mi je za fotelju", stalno govori. "Još funkcioniram u neposrednoj proizvodnji". Jasno je i zašto: visoka funkcija izložila bi ga stalnim pritiscima unutar kuće i izvan nje, a istovremeno mu smanjila mogućnost uređivanja, putovanja, moderiranja, blogiranja i ostalih vidova dodatne zarade. Bolje je imati svoj mali obrt na Prisavlju, manufakturu u kojoj je Milić sam svoj gazda, popularan, tetošen - i nedodirljiv.

New Life

and Visually ImpairedNEW LIFE (NOVI ZIVOT)
Hrvatska - Zagreb - CroatiaFounded in 1948, and until 1986 the only blind theatre company in Europe!
All translations from Croatian into English by prof. Anadea Cupic
Theatrical troupe of a happy disposition
Chronology of the plays
1st International Blind and Visually Impaired Theatre Festival, Zagreb, 7 to 10 October 1999
Address: Dramski studio slijepih i slabovidnih "NOVI ZIVOT",10000 Zagreb, Senoina 32, Croatiatel.: ++ 385 1 48 12 502, +385 1 48 12 066fax.: ++ 3851 1 48 40 091e-mail: teatar-slijepih@zg.htnet.hr
www.novizivot.hr
THEATRICAL COMPANY OF THE BLIND AND VISUALLY IMPAIRED NEW LIFE
The theatrical company of the blind and visually impaired New life performed its first theatricals precisely on 21 March 1948. Since the audience of the town of Zagreb, truly amused, showed great enthusiasm for the acting of the blind performers, such reaction stimulated the Group to continue its activity, thus becoming the first blind theatrical company in Europe. New Life staged the plays by most famous national and foreign playwrights. In the last five years, the Group has focused on the Theatre of the Absurd and surrealism. By giving about 60 performances a year, plus one or two opening nights, New Life was placed on top of the Croatian amateurism. However, rather a long time ago, New Life's quality of presenting spectacle indicated beforehand that another professional Zagreb theatrical company was forthcoming. Touring all over Europe became a habit of the Group; for quite a long time, the invitations to come and visit the United States of America and Australia have been an option for the future which New Life is seriously taking into consideration.
The library of the New Life has the Bible printed in the Braille alphabet and in Croatian language, consisting of 39 volumes (150 pp each). Of course, the library has also audio recordings of the Bible in Croatian.
The company has contacts with:
National Library Service for the Blind and Physically Handicapped, The Library of Congress,Frank Kurt Cylke (Director), 1291 Taylor Street NW, Washington, DC 20542, USA
Deutsche Blindenstdienanstalt e.v. - Bidungs - und Hilfsmittelzentrum für Elektronik und Hilfsmittel nbH der Deutschen Blindenstudienanstalt, Arbeitsgemenischaft der Blindenhörb;ücherein e V.Jürgen Hertlein (Direktor), Am Schalg 8, D-3550 Marburg
Related web sites:
Croatian Association of the Blind
Udruga slijepih zupanije Istarske
Udruga slijepih (Association of the blind people), Sisak
Udruga slijepih Zagreb
CARITAS
Hrvatska udruga paraplegicara i tetraplegicara (HUPT)
Croatian Association of the Depah and Hard of Hearing
Studentski projekt za gluhonijeme, Filozofski fakultet Druzbe Isusove, Zagreb (a student project for deaf-mute persons, Faculty of Philosophy of the Society of Jesus, Zagreb)
Children's village, Croatia
The Lipik Orphanage and Colonel Mark Cook
Theatre Companies with Performers with Disabilities, National Arts and Disability Center, UCLA, USA
MACULA LUTEA, Harry's visible links, Sweden
MACULA LUTEA, INTERNATIONAL LINKS IN COUNTRY ORDER, by Harry Svenosson, Sweden On this web since July 1996Maintained by Darko Zubrinic
Back to Croatia - an Overview of its History, Culture and Science

Franjo Tuđman

Potječe iz seoske obitelji srednjega imovnoga staleža. Pučku je školu pohađao u rodnom mjestu (1929.-1933.), dok je srednju polazio u Zagrebu (1934.-1941.), uglavnom se uzdržavajući sam. Moguće uhićenje u doba starojugoslavenskoga režima 1940. o kojemu pišu službene Tuđmanove biografije još nije dovoljno razjašnjeno. Tuđmanova obitelj podupirala je hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, dok se Franjo Tuđman tijekom 2. svjetskog rata pridružio komunističkim partizanima. Sudeći po dostupnim podatcima, Tuđman je bio pripadnikom 10. zagrebačkog korpusa i radio je kao obavještajni časnik. Još prije svršetka rata, u siječnju 1945. upućen je u Beograd u Vrhovni štab NOVJ. Tada se dogodila i obiteljska tragedija koja nije u potpunosti razjašnjena; Tuđmanov otac Stjepan umro je nasilnom smrću pod sumnjivim okolnostima koje su kasnije različito tumačene (samoubojstvom, nesretnim slučajem...), ali prevladala je verzija po kojoj mu je oca kao kritičara nove, totalitarne vlasti likvidirala politička policija OZNA. Unatoč tomu, Tuđmanov uspon u vojnoj hijerarhiji nije bio spriječen: radio je u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, u Generalštabu JNA, a završio je i Višu Vojnu akadmiju (1955.-1957.). Tada je objavio i svoje prvo značajno djelo, «Rat protiv rata», (Zagreb 1957.), opsežnu studiju o partizanskom ratovanju kroz povijest s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu, no protkano opširnim raščlambama o ratu u Nizozemskim provincijama u 17. st., španjolskom ustanku protiv Napoleona, kao i mnogim drugim primjerima gerilskoga ratovanja. Ta je studija značajno učvrstila ugled Tuđmana kao vojnopovijesnoga znalca, a u sljedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih generala preuzimali su izvatke iz njegove knjige kao okosnicu za generalske ispite. Iako je 1960. promaknut u čin general-majora, Tuđman je već sljedeće godine svojom voljom napustio vojnu službu. Motivi za takav postupak su dosta jasni: sama vojna struktura je omogućavala materijalno siguran, no duhovno skučen život, a Tuđmanovi se interesi, koji su pokrivali vojno, povijesno, političko i kulturno područje nisu mogli zadovoljiti u takvom miljeu. Također, dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristični za svaku vojsku (a kamoli ne za totalno indoktriniranu JNA) nisu predstavljali ozračje u kojemu se moglo koliko-toliko odstupiti od političkoga pravovjerja.

Povjesničar i disident

Dr. Franjo Tuđman govori na Institutu za radničku povijest

Stvaralaštvo
Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.) Tuđmanovo su najpoznatije djelo koje je izazvalo kontroverze zbog optužbi za antisemitizam i revizionizam. Najznačajniji dio te opsežne knjige je pobijanje Jasenovačkoga mita kojega Tuđman smatra središnjim podjarivačkim mitologemom suvremene velikosrpske ideologije. Uočljiva je i svjesna arhaizacija jezika uz nekoliko uspjelih novotvorenica, znak Tuđmanova nacionalnoga osvješćivanja i na kulturnom polju, a zbog nekih neobičnih rješenja izvor čuđenja čak i za neke proskribirane «nacionaliste» među hrvatskim jezikoslovcima, npr. Stjepana Babića. U cjelini, »Bespuća« su neobičnan hibrid: spoj autorove ispovijedi o borbama s kasnije zaboravljenim hrvatskim i jugoslavenskim dogmatskim ideolozima, nekih naznaka filozofije povijesti (koja nije potkrijepljena širim piščevim osvrtima na klasike toga žanra, od Vica i Hegela do Marxa i Spenglera), te lamentacija o položaju Hrvata u realsocijalističkojSFRJ.
Ostali su Tuđmanovi značajniji tekstovi «Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji», 1.-2. (1993.), vjerojatno najbolje povjesničarsko djelo; «Usudbene povjestice» (1995.) i «Hrvatska riječ svijetu» (1998.), dvije kompilacije eseja i intervjua u kojima su sažeto iznijete osnovne Tuđmanove preokupacije i povijesnopolitički pogledi.

Tuđman - disident
Tuđmanova se djelatnost od osnutka Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske sve više može okarakterizirati kao nacionalno-disidentska. Svojim se radovima usprotivio tada snažnoj unitarističkoj struji u jugoslavenskoj politici pa mu je djelovanje sve više ograničavano. Godine 1967. izbačen je iz Saveza komunista, smijenjen s položaja direktora Instituta, zabranjeno mu je predavanje na Sveučilištu te je prisilno umirovljen. Tuđman je među prvima u socijalističkoj Hrvatskoj otvorio raspravu o hrvatskim nacionalnim temama, među kojima su prema njemu najvažnije bile nametanje kompleksa krivnje zbog postojanja NDH, centralizacija Jugoslavije koja je marginalizirala i provincijalizirala Hrvatsku, Jasenovački mit kao stožer novovjeke velikosrpske ideologije, te srpski dominantni i hrvatski podređeni položaj u višenacionalnoj zajednici. Tijekom 1971., Tuđman je radikalizirao i još jasnije izrazio svoje stavove, što je uzrokovalo i osudu od strane hrvatskoga komunističkoga vodstva (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar). To je 1972. dovelo do njegova zatvaranja i insceniranog sudskog procesa u kojemu je Tuđman trebao poslužiti žrtvenim jarcem kao "tvrdokorni nacionalist" koji održava veze s hrvatskom političkom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita izbjegao je višegodišnju robiju i osuđen je na 2 godine zatvora, što je kasnije smanjeno na 9 mjeseci.

Višestranačje
Od 1987., kada mu je vraćena oduzeta putovnica, Tuđman putuje po europskim zemljama i SAD i Kanadi, uspostavljajući kontakte s hrvatskim iseljeništvom i gradeći veze koje će se pokazati presudnima u godinama koje su slijedile. Njegova je politička platforma uključivala nekoliko jednostavnih, ali važnih sastavnica: odbacivanje komunističke i ustaško-fašističke ideologije kao nadnacionalnih totalitarnih programa koje je povijest pokopala i koje su razjedinjavale hrvatski narod; oslon na hrvatsko iseljeništvo, ali uz svijest da će se borba za suverenu Hrvatsku voditi u samoj zemlji; pokušaj dogovora sa Srbima kao najbrojnijim i najutjecajnijim narodom u Jugoslaviji, koji je činio i najbrojniju nacionalnu manjinu u Hrvatskoj; povezivanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao zemalja geopolitički, prostorno i ekonomski upućenih jedna na drugu.
U dosta su važnih crta njegov svjetonazor i program ostali nedorečeni: npr., iako je bilo očito da se totalitarizam urušava, još nije bilo jasno koliko će taj proces trajati (isto se odnosilo i na SFRJ). Tuđman je vjerojatno uzeo u obzir obje opcije: ostanak Hrvatske u konfederalnoj Jugoslaviji u kojoj bi vladao nekakav socijalističko-kapitalistički hibrid, kao i potpuno samostalnu hrvatsku državu koja bi, po svemu sudeći, bila ustrojena na načelima državnoga kapitalizma, uz tržište, ali ne liberalnoga tipa reganomike. Još dva velika pitanja ostala su otvorena: položaj Srba u Hrvatskoj i status Bosne i Hercegovine. Zbog namjerno dvosmislene formulacije u ustavu SR Hrvatske moglo se protumačiti da Srbi imaju pravo konstitutivnoga naroda, tj. među inim i pravo na odcjepljenje. Tako definirana, Hrvatska bi bila binacionalna država, što očito nije bila nakana komunističkih vlastodržaca koji nisu smogli snage da situaciju »istjeraju na čistac« te su time otvorili manevarski prostor za srpske pokušaje secesije koje je potakao pansrpski pokret Slobodana Miloševića koncem 80-ih i početkom 90-ih.
Glede Bosne i Hercegovine, situacija je bila još složenija: Tuđman je, ne samo deklarativno, držao da Hrvatska i BiH čine zemljopisno-prometno-gospodarsku cjelinu. No, taj je stav morao računati i s tim da Srbi tvore oko 33% stanovništva Bosne i Hercegovine i većinski su narod na preko 40% područja te zemlje, a srpski je općenacionalni stav bio da bilo kakvo odvajanje od Srbije ne dolazi u obzir, a kamoli integracija s potencijalno samostalnom Hrvatskom. Drugi su činitelj bili Muslimani koje je Tuđman, slabo poznavajući situaciju u BiH, držao, na crti starčevićanske tradicije, za «Hrvate islamske vjere», iako su se Muslimani do tada ireverzibilno nacionalno emancipirali u zaseban narod (koliko god to bio još nedovršen proces) i time starim hrvatskim geopolitičkim idejama koje su računale s bosanskohercegovačkim Muslimanima kao Hrvatima oduzeli uporište u stvarnosti. Tuđmanova «bosanska politika» ostala je stoga do kraja ostala opterećena nedosljednostima i dvojbama. Što se tiče ostalih naroda i republika u SFRJ, Tuđman je smatrao da se u slučaju radikalizacije stanja i sukoba sa srpskom velikodržavnom ideologijom može osloniti jedino na vlastite snage. Isto je tako realno procijenio i pasivnu ulogu tzv. međunarodne zajednice.

HDZ i borba za samostalnu Hrvatsku
Već od Titove smrti (1980.) bilo je vidljivo da SFRJ ide prema raspadu zbog dotrajalosti gospodarskoga i političkoga sustava i, možda još više, nepomirljivo suprotstavljenih nacionalnih ideologija. Nemire je započela pobuna Albanaca na Kosovu nakon koje su uslijedile višegodišnje neuspjele represalije. Kako je vrijeme odmicalo, sve je više dolazilo i do polarizacije među razvijenom Slovenijom i Srbijom, stožerom centralističkoga dogmatizma. Velikosrpski pokret organizirale su srpske znanstvene i kulturne udruge (Akademija, društvo književnika,..), a njegovu realizaciju pokrenuo je Slobodan Milošević koji je na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda došao na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo u Srbiju inkorporirao Kosovo kao pokrajinu bez stvarne autonomije.
Tijekom tih dramatičnih događaja hrvatski su komunisti ostali uglavnom pasivni i zbunjeni, bojeći se iskazivanja nacionalnih težnji, s jakim sjećanjem na gušenje Hrvatskog proljeća 1971. No, žestina i otvorenost nastupa pansrpskoga pokreta nije omogućavala dugu pasivnost: SFRJ bi se, u slučaju Miloševićeve pobjede, preobrazila u unitarnu državu kojom bi dominirao populistički srpski nacionalizam, a što bi sigurno dovelo do rata za rušenje takvoga sustava.

Predsjednički i parlamentarni izbori
U Hrvatskoj su (kao i nekim drugim republikama) u travnju i svibnju 1990. raspisani višestranački izbori na kojima je pobijedila Tuđmanova stranka HDZ s preko 60% zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru koji je izabrao Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Nakon promjena ustava pobijedio je oba puta na izravnim izborima za predsjednika Republike Hrvatske 1992.(56,7%) i 1997.(61,4%), te je dužnost obnašao do smrti 1999. Kao nositelj lista Hrvatske demokratske zajednice izašao je kao pobjednik svih parlamentarnih i lokalnih izbora, i to: 1990., 1992., 1993., 1995. i 1997. godine.

Tuđmanov koncept HDZ-a
Tuđman je svoju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), koncipirao na sljedećim načelima:
ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o ideološkoj usmjerenosti, u jedan političko-nacionalni pokret (povezano s kasnije kontroverznom idejom pomirbe potomaka «ustaša» i «partizana») kojemu je minimalni cilj hrvatska ravnopravnost u konfederaliziranoj Jugoslaviji, a maksimalni samostalna država
ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz «Balkana»
reafirmacija potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, od kulture i jezika, do povijesti, kako starije, tako i novije (primjer je rehabilitacija katoličkog kardinala Alojzija Stepinca)
djelomična revalorizacija NDH, kao i komunističkoga pokreta. Objelodanjivanje prešućivanih zločina jugoslavenskih partizana (Bleiburški pokolj)
u slučaju raspada komunizma, opcija državnog kapitalizma nasuprot neoliberalnom koji bi, prema Tuđmanu, malu zemlju kao što je Hrvatska učinio plijenom multinacionalnih kompanija
HDZ je, osim (relativne) većine hrvatskoga naroda u zemlji, imao snažnu potporu hrvatskoga iseljeništva, kao i hrvatske emigracije iz doba 2. svjetskoga rata, dok su mu glavni protivnici u hrvatskome društvu uz većinu Srba bili i jugoslavenski nastrojeni Hrvati, mnogi sljedbenici komunističke ideologije, no i neke hrvatske nacionalne stranke umjerene orijentacije kojima se Tuđmanova populistička retorika i diskurs činio neprimjerenim (u političkom, a i "estetskom" smislu). Tuđmanova politika bila je pragmatična: umjesto radikalizacije, forsirao je reformu jugoslavenske federacije u konfederaciju, a istodobno je jačao obrambene sposobnosti Hrvatske preko preustroja policije, te snaženjem veza s inozemstvom (taj je manevarski prostor bio ograničen zbog više činitelja).
Već 1990. dolazi do pobune hrvatskih Srba (»balvan revolucija«) upravljane iz Beograda, a uz mlako i malodušno reagiranje saveznih vlasti, utjelovljenih u Anti Markoviću kojega je podupirao Zapad. Naime, osim nevoljkosti prihvaćanja nastanka novih država (to je bilo vidljivo i u drugim slučajevima, npr. SSSR-a i Čehoslovačke), Europska unija smatrala je da se izraženost nacionalnog pitanja može smanjiti ekonomskim mjerama – da se nacionalna stremljenja mogu "potkupiti". Stvarnost ih je ubrzo demantirala.

Rat i mir

Tuđman kao vrhovni zapovjednik
Hrvatska je 1991. godine napadnuta od strane Srbije, koja je instrumentalizirala većinu srpskoga pučanstva u Republici Hrvatskoj i Jugoslavensku narodnu armiju s ciljem stvaranja Velike Srbije, koja bi u maksimalističkim planovima zauzimala preko 70%, a u minimalističkim 26% hrvatskog teritorija. U velikosrpskoj ideologiji cijela Slavonija, Podravina, Banovina, Lika i Dalmacija bile bi, uz cjelokupno područje BiH, priključene Srbiji i Crnoj Gori.


Rat je Tuđman, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno (u tom se pogledu slažu, među ostalima, David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić). S druge strane, general Martin Špegelj smatrao je da Tuđman precjenjuje snagu JNA, te da je izvršio nepotrebnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu otvarajući novi front s Bošnjacima, a negativno su njegovo vodstvo ocijenili i Ivo Banac, Ozren Žunec te sadašnji (2005.) predsjednik Stjepan Mesić koji se s Tuđmanom, po vlastitom tvrđenju, razišao radi Tuđmanove politke prema BiH, i to 1994., kad je oružani sukob Hrvata i Bošnjaka, prijašnjih Muslimana, već bio okončan. Otežući i sklapajući primirja, Tuđman je gradio hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne operacije, te konačno pokrenuo udar koji je slomio srpsku paradržavu u Hrvatskoj, tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Možda je najbolje priznanje izjava protivničkoga generala, ministra obrane Veljka Kadijevića, da im je Tuđman slomio koncepciju sa svojih 20 primirja jer im nije dozvolio da se razmašu, a mješavinom neprestanih pregovora i ratnih operacija doveo je do raslojavanja JNA koja nije mogla iskoristiti svoju golemu prednost u naoružanju.
Nažalost, tijekom oružanih borbi koje su bile pod vodstvom Franje Tuđmana kao vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, došlo je i do ratnih zločina nad muslimanskim i srpskim stanovništvom.

Srpska agresija i "međunarodna zajednica"
Ponašanje »međunarodne zajednice« mijenjalo se tijekom rata. U početku je Miloševićeva Srbija kroz uvođenje embarga Ujedinjenih naroda na oružje dobila prešutno zeleno svjetlo za osvajanje Hrvatske, za koju se mislilo da će biti brzo pobijeđena. Hrvatske su snage uspjele zadržati Vukovar gotovo 100 dana i razbiti udarnu silu JNA koja je u ratu protiv Hrvatske angažirala 4 od 6 oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih, pa je politika prema Hrvatskoj promijenjena: priznata je suverenost Hrvatske na cijelom teritoriju, a mirovna misija Ujedinjenih naroda trebala je, barem formalno, dovesti do političke reintegracije odmetnutih područja u Hrvatsku.

Rat u Bosni i Hercegovini i Tuđmanova politika
Tuđmanova bosanska politika jedno je od najkontroverznijih područja njegova političkog djelovanja. Često je paušalno proskribirana, s osnovnom tezom da je on s Miloševićem na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu "dijelio Bosnu". Te su tvrdnje nedokazane i nepotkrijepljene iskazima hrvatskih i srpskih sudionika, a i besmislene već uslijed dva faktora: do zuba naoružani Milošević i onda razoružani Tuđman nisu se imali o čemu dogovoriti, jer je nerazmjer odnosa snaga protagonista projekta Velike Srbije i Hrvatske bio toliki da Miloševiću nije trebala Tuđmanova privola za bilo kakav vojno-politički potez. Osim toga, nakon razgovora u Karađorđevu, agresija na Hrvatsku se razbuktala svom žestinom, od Vukovara do Dubrovnika- što je bjelodan pokazatelj neutemeljenosti priča o "podjeli BH" u dogovoru Tuđman-Milošević. Tuđmanova je "bosanska" politika temeljito analizirana u djelima njegovih biografa (ponajviše u političkoj biografiji Zdravka Tomca), te u studijama, monografijama i knjigama među kojima su najpoznatije "Geneza jedne zablude", analiza Hrvatske Republike Herceg-Bosne auktora Cirila Ribičiča (koju je ovaj napravio po narudžbi Haaškoga suda), zbirka raščlana "Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini" niza sudionika, "Stenogrami o podjeli Bosne" 1.-2. urednika Predraga Lucića, analitičkoj knjizi Bosna i Hercegovina 1990.-2025. i zbirci "Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995. urednika Miroslava Tuđmana, te monografiji politologinje Mirjane Kasapović "Bosna i Hercegovina-podijeljeno društvo i nestabilna država.U tom nizu tekstova ne postoji ni osnovna suglasnost u interpretaciji: zagovornici tvrdnje o dogovoru Tuđman- Milošević ograničili su se na nabrajanje elemenata državnosti Herceg Bosne po kojima je ova po svom habitusu atak na suverenost Bosne i Hercegovine (ne ulazeći u surječje u kojem je ta tvorevina nastala, kao ni na legalitet izoliranih vlasti u Sarajevu), te na neprovjerene objavljene medijske transkripte o navodnoj hrvatskoj umiješanosti u rat u BiH-također bez analize situacije na koju se ti prijepisi odnose. Pristaše takvoga stava skloni su izjednačavanju Hrvatske i Srbije kao "suagresora na BiH", minoriziranju uloge tzv. "međunarodne zajednice" u ratu i prešućivanju ciljeva, nakana i učinaka bosansko-muslimanske vlasti u muslimansko-hrvatskome ratu 1993. - 1994. Nasuprot tomu, Tuđmanovi politički istomišljenici uglavnom nabrajaju samo javno objelodanjene dokumente hrvatskih vlasti (npr. niz ugovora između hrvatskih vlasti i vlade u Sarajevu), kao i mjere koje je poduzela Hrvatska, a koje su spasile bosansko-muslimansku vlast i narod od potpunoga kolapsa i nestanka s političke karte (npr. vojna, medicinska, humanitarna i ina opskrba bošnjačko-muslimanske populacije i politike). Ta struja, u skladu s dnevnopolitičkim potrebama, stavlja u drugi plan snagu političke volje goleme većine bosansko-hercegovačkih Hrvata koji nisu željeli i ne žele život u Bosni i Hercegovini zamišljenoj kao građanska država bez nacionalnih suvereniteta. Uravnoteženiji pristupi, poput onoga Mirjane Kasapović, naglašavaju rastočenost bosansko-hercegovačkoga društva tijekom povijesti, nepostojanje nacionalno-političkoga konsenzusa među trima narodima koji tvore BiH, te besmislenost pokušaja da se kriminalizira politička volja bilo kojega od triju konstitutivnih naroda, što u konačnici rezultira tvrdnjom o deplasiranosti teza o podjelama ili suverenosti Bosne i Hercegovine, jer za opstojnost te zemlje nikad nije postignut demokratski konsenzus o njenom samom postojanju.
Kontekst u kojem se oblikovala Tuđmanova "bosanska politika" je bio sljedeći: uz jasno definiranu želju srpskog stanovnistva BiH za pripojenjem Srbiji i Jugoslaviji, kao i muslimanskog ustrajavanja na konceptu unitarne BiH, koja bi bila idealna podloga za etničko-teritorijalnu majorizaciju (Bosanski Muslimani, koji su 1948. činili 30,73% stanovništva, po popisu iz 1991. su bili 43,67% sveukupnog pučanstva. U tom su razdoblju Hrvati sa 23,94% spali na 17,32%, a Srbi s 44,29% na 31,37%), Tuđman je profilirao politiku prema Bosni i Hercegovini kao niz opcija:
a) u slučaju raspada BiH kanio je pripojiti krajeve s hrvatskom većinom (uz moguce "raskusuravanje" po dijelovima): Hercegovinu, Srednju Bosnu i Posavinu.
b) u slučaju opstanka BiH, cilj je bio u maksimalno decentraliziranoj BiH kao državi, uz inzistiranje na mogućnosti proširene suradnje Hrvata s Hrvatskom kao i teritorijalne suverenosti na pojedinim dijelovima, te i konstitutivnosti i suverenosti u prekomponiranoj BH ne samo na papiru, nego i u elementima koji tvore život (vojska, policija, školstvo, gospodarstvo, kulturne institucije,....). Tuđman je, a i golema većina Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su, praktički jednoglasice dali svoje povjerenje bosansko-hercegovačkomu HDZ-u, izabrala sljedeću opciju: stožer i sigurna uporišta za obranu, očuvanje i rast hrvatstva u BiH su regije u kojima Hrvati predstavljaju većinu: veći dio Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. U ostalima područjima (Bosanska Krajina ili Turska Hrvatska, Sarajevo, Tuzla, zapadni dio Posavine) cilj je bio očuvati hrvatski zivalj i pomoći mu u ostvarivanju njegovih prava, uz oslonac na hrvatsku državu i područja pod kontrolom Hrvata u BiH.
Ukratko: srpska je politika prema BiH bila i ostala trivijalno jasnom - uništiti državnost te zemlje i pripojiti što više Velikoj Srbiji. Bošnjačko-muslimanska je oscilirala između dvije opcije: unitarna Bosna i Hercegovina s dominacijom sekulariziranih Bošnjaka, nalik na preslik Karađorđevićeve Jugoslavije, ili podjele s ciljem stvaranja muslimanske države na što većem dijelu BiH. Glede hrvatske politike, u igri su bile tri opcije: podjela na 3 države, unutarnja preuredba BiH u konfederaciju 3 nacionalne države, kao i treća: unija dvaju država, od kojih je jedna muslimansko-hrvatski hibrid. Budući da se ova treća ostvarila u vidu Federacije BiH, može se napomenuti da je to, osim američkih geopolitičkih ciljeva, na neki način bio i znak da se Tuđman nije otrijeznio od starčevićanskih zabluda. Jer, hrvatsko-muslimanska kvazidržava u, tada je naglašavano, tijesnoj vezi s Republikom Hrvatskom, značila je ozbiljenje razvodnjene inačice o Bošnjacima muslimanima kao o kroatofilskom elementu koji prirodno teži državno-ekonomsko-kulturnom jedinstvu s Hrvatima. Sukobi i netrpeljivost koji razdiru Federaciju BiH pokazuju da je Tuđman u tom dijelu svoje "bosanske politike" promašio. Dapače, nemogućnost postizanja konsenzusa o temeljima državnosti Bosne i Hercegovine, kao i oktroiranje stranih protektora o praktički svim problemima u BiH, dovodi u pitanje dosege bilo čije politike koja bi imala spojiti suprotstavljene ideje: teritorijalnu suverenost BiH i konsenzualnu političku demokraciju.

Gospodarske i društvene promjene u Hrvatskoj
U samoj Republici Hrvatskoj društvo i gospodarstvo prošli su kroz velike promjene. Najviše osuda bilo je na račun politike koja je, u granicama mogućeg s obzirom na pritiske "izvana" te otpor "iznutra", pokušavala smanjiti slobodu izražavanja preuzimanjem kontrole nad javnim medijima, te politički motiviranim sudskim procesima protiv novinara i listova koji su izražavale neslaganje s tadašnjom vlašću i njezinom politikom. Mnogobrojne su i optužbe o raširenoj korupciji i uništavanju hrvatskoga gospodarstva tijekom pretvorbe putem favoriziranja relativno malog broja "podobnih", koji su za male novce priskrbili velika nacionalna bogatstva. No, u doba Tuđmanove vlasti nijedan "oporbeni" novinar, tj. tekstopisac koji bi izražavao stavove radikalno suprotstavljene službenoj hrvatskoj politici, nije niti fizički stradao, niti je bio osuđen na novčanu ili zatvorsku kaznu. Uzme li se u obzir da HDZ, u ono doba Tuđmanova vladajuća stranka, nije uspjela ne samo monopolizirati, nego čak ni uspostaviti dominaciju u tiskanim medijima, te da su Tuđmanovi politički protivnici koji su pobijedili na izborima 3. siječnja 2000. proveli čistku na HRT-u i uspostavili skoro totalnu medijsku uniformnost u Hrvatskoj, od TV i radija do dnevnoga i tjednoga tiska, te da su informacije o kosovsko-udbaškoj mimikriji velikoga dijela pripadnika hrvatskoga medijskoga prostora prerasle razinu običnih glasina - prigovori o navodnoj Tuđmanovoj monopolizaciji hrvatskih priopćajnih sredstava jednostavno nisu potkrijepljeni. "Prebrojavanje" svih hrvatskih medija po političkoj usmjerbi, od doba Tuđmanove vlasti nadalje, ukazalo bi jedino na prijelaz većega dijela priopćajnih sredstava u ruke stranoga kapitala (npr. grupacije koja je u vlasništvu njemačkoga magnata Bode Hombacha), obavijesnu trivijalizaciju, porast senzacionalizma i političko postrojavanje u tabor lijevo-liberalne opcije. Tako se pod parolom "detuđmanizacije", u medijskome prostoru pokušava, s promjenjivim uspjehom, provesti dekroatizacija i povijesni revizionizam neojugoslavenske i zapadnobalkanske provenijencije.
Pitanje je li pretvorba tzv. "društvene imovine" mogla proteći na bezbolniji način te je li se moglo učiniti da ostatci socijalističkih giganata budu razdijeljeni pravednije ostaje bez konačnoga odgovora. Sve zemlje propaloga komunizma prošle su kroz ekonomski raspad i tajkunizaciju, a one koje su se oporavile to su učinile najviše kroz strana ulaganja (Mađarska, Češka). Slovenija je, s druge strane, uspjela izvršiti privatizaciju na bezbolniji i socijalniji način. Iako je privatizaciju prepustio ekonomskim stručnjacima, Tuđman je znao i dopustio glavne smjerove pretvorbe, a kao osoba neupitnoga autoriteta nije utjecao na to da se hrvatska pretvorba dogodi na egalitarniji i socijalniji način. Po mišljenju nekih, Tuđmanov svjetonazor i njegova osobnost, snažno obilježeni vjerom u hijerarhijski i vojni ustroj pridonijeli su tome, da nije podupro bitno demokratskiji i egalitarniji pristup privatizaciji.

Poslijeratna politika i smrt

Grob dr. Franja Tuđmana na Mirogoju

Spomenik dr. Franji Tuđmanu u Kaštelima
Nakon pobjede u ratu (Operacija Oluja 1995.), te Daytonskoga sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, preostalo je jedino mirno inkorporiranje istočne Slavonije (Baranja i Vukovarsko-Srijemsko područje), što se dogodilo 1997. Tuđman je vodio politiku mira, snažno se protiveći koncepcijama integracije Hrvatske u nove jugoslavenske okvire pod imenom "Zapadnog Balkana".
Posljednji Tuđmanov međunarodni nastup bio je 28. listopada 1999. godine tijekom posjeta u Rimu kod pape Ivana Pavla II.[1]
Franjo Tuđman umro je od komplikacija izazvanih unutarnjim krvarenjem u Zagrebu na KBC Dubravi, 10. prosinca 1999. godine.

Djela
"Velike ideje i mali narodi", 1969.
"Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi", 1981.

Izvori
↑ Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, naklada P.I.P., Zagreb 2007. godine

Literatura
Nenad Ivanković: Predsjedniče, što je ostalo?
Simpozij:Tuđman, vizije i postignuća, Zagreb 2002
Simpozij:Tuđman-neoproštena pobjeda, Zagreb 2003
Antonio Soave: Moja voljena Hrvatska, Zagreb 2002
Zdravko Tomac:Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava, 2004
Darko Hudelist: Tuđman: biografija, 2004

Stipe Mesić

Posljednji predsjednik socijalističke Jugoslavije i drugi predsjednik Republike Hrvatske rođen je pred samu ponoć 24. prosinca 1934. u Orahovici. Majka Marija za njega kaže da je od malena bio lukav, pametan i prepreden dječarac. Uvijek glavni u društvu. Popularnost mu ne pada niti u požeškoj gimnaziji gdje je bio omiljen u ženskom društvu. Pred maturu razrednica je obavijestila njega i još nekolicinu učenika iz razreda da su zadovoljili kriterije i da su primljeni u Savez komunista. To je tada bila neka vrsta nagrade. Nakon završene gimnazije upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Tijekom studija u studentskom je domu dijelio sobu sa Stipom Šuvarom. U filmu Ne okreći se sine imaju je manju ulogu ustaškog časnika.
Nakon završenog fakulteta pripravnički staž odradio je u Orahovici na Općinskom sudu te u kotarskom pravobranilaštvu u Našicama. Odsluživši vojsku položio je pravosudni ispit te je kratko vrijeme radio kao općinski sudac. Kako su tada svi gradski komunistički čelnici uz posao i studirali na predavanja i ispite išli su službenim automobilima u Zagreb. Mesić se usudio javno progovoriti o tome i to ga je skoro stajalo izbcivanja iz stranke. Već 1964. došao je u Zagreb i postao direktor općeg sektora poduzeća Univerzal. Mesićevi su prijatelji 1966. prikupili potpise (ukupno 5000 potpisa) i suprostavili ga na listi građana dvojici kandidata vladajuće komunističke stranke. Naredne godine postaje gradonačelnik Orahovice, a uskoro i zastupnik u Saboru. U Orahovici pokreće izgradnju prve privatne tvornice u ondašnjoj Jugoslaviji. Međutim zbog takve incijative prozvao ga je osobno Tito prebacujući mu uvođenje kapitalizma na mala vrata. Ranih sedamdesetih djeluje u okviru Matice hrvatske, podržava tzv. masovni pokret i zbog svoje političke aktivnosti biva osuđen za "djela neprijateljske propagande" po članku 118. Krivičnog zakona. Suđenje je trajalo tri dana i na njemu je saslušano 55 svjedoka, od kojih je 50 svjedočilo njemu u korist, dok ga je tek pet, kako je rekao u jednom interviewu "naručenih svjedoka i pokvarenjaka" teretilo. U sudskim procesima koji su trajali sve od 1971. do 1975. i u kojima mu je prvostupanjska kazna od dvije godine i dva mjeseca na Vrhovnom sudu Socijalističke Republike Hrvatske smanjena na godinu dana branio se sa slobode. U zatvoru je robijao s mnogim ljudima koji će početkom devedestih godina XX. stoljeća biti važne ličnosti hrvatske politike - Vladom Gotovcem, Markom Veselicom, Petrom Šaleom i Draženom Budišom. Budiša mu je poslije predbacio da je u zatvoru imao privilegiran tretman - palio je i gasio televizor političkim zatvorenicima. U zatvoru se sprijateljio i sa zatvorenicima s kriminalnom prošlošću te im je pisao žalbe, zamolbe i sl.
Na političkoj pozornici ponovo se pojavljuje 1990., kada postaje tajnik HDZ-a te politički i osobni prijatelj Franje Tuđmana. Iako različiti po dobi, mentalitetu, obrazovanju i ambicijama prva su obiteljska ljetovanja i druženja provodili zajedno. Kada je izabran za hrvatskog predsjednika Tuđman Mesića imenuje prvim hrvatskim premijerom u demokratskoj Hrvatskoj. U trenutku kada je bio izabran za predsjednika hrvatske vlade, na pitanje novinara lista Start hoće li tražiti reviziju sudskog procesa koji je vođen protiv njega odgovorio je: "Meni je najveća satisfakcija to da svi oni koji su sudjelovali u mom procesu imaju ogledalo u svom stanu i da oni moraju svaki dan gledati svoje face - koja je to grozota! "Ali ubrzo Tuđman procijenjuje kako će mu Stipe Mesić biti korisniji u Beogradu te ga Sabor Republike Hrvatske (nakon što je tri mjeseca bio hrvatski premijer) imenuje hrvatskim članom Predsjedništva SFRJ. Kao hrvatski član jugoslavenskog predsjedništva trebao je postati predsjednikom Predsjedništva i barem formalno vrhovni zapovjednik JNA. Velikosrpski krug oko Miloševića protivio se imenovanju Mesića na to mjestu predsjednika Predsjedništva. Kako bi onemogućili Mesićevo legalno preuzimanje predsjedničke dužnosti upogonili su i svoj propagandi medijski stroj te u javnosti širli svakojake laži i besmislice, a svakako je nabedastija ona prema kojoj Mesić ispod brade ima istetovirano slovo U. Pod pritiskom međunarodne zajednice, prvenstveno europske trojke (Poos, Gianni de Michelis i Hans van den Broek), imenovan je predsjednikom Predsjedništva (28. lipnja 1991.). Na toj dužnosti ostaje do 5. prosinca 1991. kada daje ostavku. Nakon Beograda ponovo je u Zagrebu te nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u siječnju 1992. postaje predsjednikom Sabora. Povratkom iz Beograda u Saboru izjavljuje da je izvršio zadatak jer "Jugoslavije više nema". Povodm toga objavljuje knjigu "Kako smo srušili Jugoslaviju", da bi kasnije promijenio naslov te knjige u "Kako je srušena Jugoslavija". Do drugih demokratskih izbora u Hrvatskoj predsjednik je Izvršnog odbora HDZ-a. U vrijeme početka srbijanske agresije na Hrvatsku izjaviti će kako Srbi iz Hrvatske "mogu odnijeti jedino onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima", što će srbijanski mediji često koristiti u svoje promidžbene svrhe.
Nedugo nakon toga počinju pucati Mesićevi odnosi s pojedinim čelnicima HDZ-a. Prvo oko upitno provedene pretvorbe, a uskoro se spori i s predsjednikom Tuđmanom oko bosansko-hercegovačkog pitanja. Kako se nije uspio izboriti da njegov stanovište prevlada u stranci okuplja skupinu istomišljenika iz HDZ-a i s Josipom Manolićem i oporbom pokušava preuzeti saborsku većinu. Međutim, u zadnji tren neki od HDZ-ovaca koji su mu već dali pismenu podršku predomišljaju se i u samo nekoliko dana od potencijalnog dobitnika Mesić postaje gubitnik. Po izlasku iz HDZ-a Tuđman svog donedavnog bliskog suradnika naziva Ciganom i izdajnikom. Potom Mesić s još 11 saborskih zastupnika HDZ-a 1994. osniva stranku HND (Hrvatski nezavisni demokrati). Dio te stranke, zajedno s Mesićem, 1997. pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci (1997.). Ulaskom u HNS Mesić postaje Izvršni dopredsjednik stranke i predsjednik gradske organizacije stranke u Zagrebu. Premda na medijskoj margini nakon izlaska iz HDZ-a ne prestaje s političkim aktivnostima. Prosvjeduje protiv svake nasilne deložacije, redovno je uz radnike čija se poduzeća nakon pretvorbe upropaštavaju i gase.
Novi politički uspon doživljava na predsjedničkim izborima u veljači 2000. kada u drugom krugu uvjerljivo pobjeđuje Dražena Budišu i time postaje drugi predsjednik Republike Hrvatske. Nakon pobjede na izborima istupa iz stranke smatrajući nespojivim članstvo u stranci s mjestom predsjednika države te pristaje na smanjenje predsjedničkih ovlasti. Nakon prvog predsjedničkog mandata kandidra se i ponovno na predsjedničkim izborima 2004. kao kandidat grupe građana i uvjerljivo pobjeđuje u drugom krugu izbora kandidatkinju HDZ-a Jadranku Kosor s dobivenih 66 % glasova. Oba predsjednička mandata obilježiti će njegove izjave koje su često u hrvatskoj javnosti izazivale pravu buru. Tako jer primjerice jednom prilikom izjavio da Hrvatska i Crna Gora nikada nisu ratovale (zaboravljajući valjda pri tome da su crnogorski vojnici okupirali jug Hrvatske i pucali po Duborvniku), a u sjećanju je ostala i njegova izjave da su za pogibiju 185 hrvatskih branitelja u akciji Maslenica odgovorni Ante Gotovina i Janko Bobetko. Na optužbe da ima vlasnički udjel u našičkoj cementari uzvraća: "Neman ni vreću cementa, a kamoli cementaru. Neman ništa ni s jednom cementarom, kao ni s onima koji imaju cement u glavi." Politički protivnici optuživati će ga da je tijekom devesetih godina pjevao ustaške pjesme što je u suprotnosti s njegovim današnjim antifašističkim stavom na što će odgovriti da je "nekad šutio, a nekad otvarao usta".
Oženjen je s Milkom Mesić i otac je dvije kćerke (Dunja, Saša) i djed dvoje unučadi. Vlasnik je obiteljskog stana i garaže u Zagrebu te osobnog automobila marke Golf. Kažu da je veliki radoholičar i da zna povremeno planuti. Poklonik je istočnjačke borilačke vještine nanbudo.

Zvona

Tamburaški sastav ZVONA održao je 18.12.2007. koncert u Đakovu, na kojem su predstavili novi album pod nazivom IMAM TE TU... izdanje HIT-recordsa.
Koncert je održan u đakovačkom Hrvatskom domu, a kao gosti nastupili su Šima Jovanovac, Blanka Došen, Branko Ilakovac, Dario Barišić, Jasenko Ivanetić, TS Đerdani i KUD Naša grana iz Budrovaca.

Sevdalinke

PJESME SEVDALINKE
"Nije pjesma svilena mahrama, da je svijes i u njedra metnes, neg' je pjesma jedna hodalica;Ona ide od usta do usta, doc' ce pusta u medna usta!"
• TEKST: Sevdalinka i sevdah bosanski• SEVDALINKE: Najljepše sevdalinke I (PDF)• OMER POBRIC - Zekerijahu Djezicu za rahmet dusi• SEVDAH je sum moje Drine, niz Gorazde, do Srebrenice• SEVKO KADRIC - Sevdalinka kao otpor arabizaciji i turkizaciji• SEVDALINKE.COM - Urednik Semir Vranić, dizajner Mirso Bajramović
"Ipak imade nesto sto nije prolazno, sto ne moze ni puki slucaj, ni najljuci neprijatelj unistiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom.
U tom carstvu ni sila, ni slucaj, dapace ni zub vremena, ne moze pomraciti umne stecevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet buducim narastajima i vremenima."
(SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI U ISLAMSKOJ KNJIZEVNOSTI, SARAJEVO, 1912).
"Koliko ima samo dusevne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljasnjost. Ima tu prikrivene njeznosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos postivanja i prefinjene skromnosti, ima tu jos i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu jos i sirokog srca za dobro i odusevljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski njezan ton u medjusobnom ophodjenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u nasem zivotu kao biser u skoljci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj."
(HAMZA HUMO, 1937).
"Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrzana njena specificnost i sustina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplodjenja i spoja: orijentalnog-po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog-po snatrivoj, neutjesnoj, bolnoj osjecajnosti, po sirini njene dusevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog zene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjecanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i zivota."
(MUHSIN RIZVIC, PANORAMA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI, 1994).
"Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih zanrova nase usmene knjizevnosti i nase narodne umjetnosti opcenito-mogla je nastati kada su istocnjacki oblici zivljenja bili potpunije shvaceni u onom dijelu stanovnistva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specificne gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske cetvrti-mahale, u kojima su kuce, prema mogucnostima domacina, imale posebne prostore: ogradjenu avliju sa kapidzikom, bascu sa cardakom, asik-pendzer i drugo, dakle kada se zivot poceo odvijati u onom ambijentu koji cini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. pocetkom XVI stoljeca, a kako se u nacinu zivota nije nista mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., moze se smatrati dazlatno doba zivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada jos uvijek ne gasi, ali se narusava cjelovitost zivotne podloge iz koje se ova pjesma radjala, jer prodorom zapadnjacke kulture zivljenja pocinju isezavati neki od oblika zivota iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati. U dugom visestoljetnom zivotu, u razlicitim slojevima gradskog stanovistva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojackim i momackim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodicnim skupovima, u avliji, u basci, u kuli, na cardaku, u kucnim odajama, na tefericu, na putu, na aksamlucima, u hanu, iduci kroz mahalu, jasuci na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrdjavama, u zatocenistvu, na vojnim pohodima, pod tudjim nebom..."
(MUNIB MAGLAJLIC, "OD ZBILJE DO PJESME", 1983; "MUSLIMANSKA USMENA BALADA", 1985).
"Ulazeci pomocu narodne pjesme u evropsku duhovnu zajednicu, nas narod je tek u XIX stoljecu shvatio svu vrijednost svoga narodnog blaga. GRIMM je odmah rekao da nasa narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istocne i zapadne lirike. Knjizevna Evropa je, dakle, otkrila sve vrijednosti nase narodne poezije ukazujuci na sve njene moralne, nacionalne, pjesnicke i stilske kvalitete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u stvaralacku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrazce stila i jezika naseme romantizmu, vrseci najvece uticaje na nase pjesnike, ona je istodobno, bila i najbolji izvor za nasu povijest."
(HAMID DIZDAR, 1944).
"Otac mi je pripovjedao kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Djumisic pozvao na veceru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je cuo od nekoga da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevacica. Ne zaleci ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku veceru, doveo je pjevacicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Medju gostima bio je i Hikmet (Arif Hikmet-beg Rizvanbegovic-Stocevic, bosnjacki pjesnik na turskom jeziku-opas. S.V.) sa svojom trpezom, jer bez aksamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svako poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevacica pjevali, posmatrao Hikmeta i njegovo dusevno raspolozenje. Sjedio je mirno, sto je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slusao sve s nekim dubokim postovanjem i djecijim zanosom. Medju ostalim, zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju u kojoj dolaze slijedeci stihovi:
Kun' ga majko i ja cu ga kleti, al' stani ja cu zapoceti: Tamnica mu moja njedra bila...
Na to je Hikmet skocio na noge i u velikoj uzbudjenosti povikao: "MOJ JE NAROD NAJVECI PJESNIK!", pa onda poceo tumaciti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u cudu snebivali, sta je sve Hikmet u toj pjesmi nasao..."
(SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI, 1912).
"A tamo gdje nema duha ne mozemo ga ni na bilo kakav nacin uvesti. Nemoguce je nikakvim odgojem u pojedincu, koji ljubi bljutavo-vlaznu i lazno-sedimentalnu pjesmu probuditi smisao za istinski osjecajnu; Jer on sam vodi bljutavo-lazno-sedimentalan zivot i pjesma njegova ukusa ulazi u njega kao svoju prirodnu sredinu i iz njega zraci mirisima njegova bica."
(IVAN FOCHT, UVOD U ESTETIKU, 1979).
"Najnjeznije, naljepse, sto je lirsko-muzicka umjetnost ikada stvorila."
(GERHARD GESEMANN, 1937)
GERHARD GESEMANN je poznati i priznati slavist, koji je prvi publicirao ERLANGENSKI RUKOPIS, 1925, sa velikim brojem epsko-lirskih pjesama sa Balkana, koje je skupio nepoznati autor. U tom rukopisu nalazi se, i dosad nastarije zabiljezena sevdalinka, KISA PADA, TRAVA RASTE. Pored ovoga Gesemann je objavio i veci broj studija i ogleda na temu usmene narodne knjizevnosti, izmjedu ostalog, i ogled o SEVDALINCI).
"Kao sto je beskonacno morsko dno i kao sto je beskonacna morska pucina, tako je beskonacno i polje narodne sevdalinke, i sto bi ju je vise analizirali, to bi nas sve vise iz njenog rudnika zapljuskivala zlatna varnica neiscrpnih, bogatih i raznovrsnih motiva."
(SAIT ORAHOVAC, 1932).
"Iste godine (1814) izasla je i mala prostonarodna pjesmarica, koja ima doduse samo 120 stranica, ali je puna prekrasne prirodne poezije, kakove ne moze pokazati nijedno drugo slavensko pleme i kojoj se sladoscu, nevinoscu i milinom jedva mogu da isporede i najbolje pjesme njemackoga naroda. Ko u to sumnja, upucujemo ga samo na poznatu prekrasnu pjesmu HASANAGINICU, koju je vec prije GOETHE svojim prijevodom uveo u Njemacku. Zbirka bi ovakvih pjesama, u drugom, vise rasirenom jeziku i u drugo vrijeme svakoga zanijela."
(JACOB GRIMM, 1819).
"Sevdalinka stiti Bosnu od sund agresije i sa istoka i sa zapada."
(GRADIMIR GOJER)
"Nigdje mi nije tako cesto na um padala misao da prava umjetnost nosi pecat vjecnosti kao pri sakupljanju pjesama koje zive jedino u sjecanju naroda (Bosnjaka)... One (sevdalinke) moraju biti lijepe, jer im ne pomazu znacajni dogadjaji, herojska djela i znamenite licnosti, o kojima pjevaju epske pjesme. Pobjedjuju same sobom, obezbjedjuju se samo svojom vrijednoscu."
(LUDVIK KUBA, Ljubav u bosanskohercegovackim pjesmama, Prag, 1953;)
"Zaista taj narod u kome takve pjesme postaju, dok se sinovi njegovi izobraze, izuce, i sa klasicnim drevnim ljepotnim proizvodima upoznadu, kadar ce biti cudesa u pjesnopjevstvu uciniti."
(FERENC KAZINCZY, madjarski pjesnik, citirano prema: ALIJA ISAKOVIC, HASANAGINICA, Sarajevo, 1975).
"Citavih 40 godina (1774-1814) HASANAGINICA je, kao pjesma "morlackog jezika", kruzila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, vec iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nísmo znali za nju, osim nekolicine ucenih pojedinaca.
Tako nas ova MUSLIMANSKA BALADA o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri ucenom svijetu, ukaza na velicanstven poetski, stvaralacki dar nasega covjeka, postade eksport izuzetnog intenziteta i neslucenih razmjera, i postade plodonosan poticaj mnogima."
(VOJISLAV M. JOVANOVIC, 1913, cit. prema A. ISAKOVIC, HASANAGINICA, 1975).
LITERATURA
Munib Maglajlic, OD ZBILJE DO PJESME, Banja Luka, 1983
Munib Maglajlic, 101 SEVDALINKA, Mostar, 1978
Munib Maglajlic, USMENO STVARALASTVO OD STVARAOCA DO SAKUPLJACA, Tuzla, 1989
Munib Maglajlic, MUSLIMANSKA USMENA BALADA, Sarajevo, 1985
Alija Bejtic, PRILOZI PROUCAVANJU NASIH NARODNIH PJESAMA, Sarajevo, 1953-1955
Vlado Milosevic, SEVDALINKA, Banja Luka, 1964
Muhsin Rizvic, PANORAMA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI, Sarajevo, 1994
Hamza Humo, SABRANA DJELA, knj. VI, Sarajevo, 1976
Alija Isakovic, HASANAGINICA, Sarajevo, 1975
Smail Balic, KULTURA BOSNJAKA, Tuzla, 1994
Ivan Lovrenovic, LABIRINT I PAMCENJE, Sarajevo, 1990
Wolfgang Escher, UNTERSUNCHUNGEN ZUR IMPROVISATION UND TREDEIRUNG DER SEVDALINKA..., München, 1971
Hatidza Dizdarevic-Krnjevic, USMENE BALADE BOSNE i HERCEGOVINE, Sarajevo, 1973;